Život poslije života
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija
  • Rekonektivno iscjeljivanje i rekonekcija

Iskustva blizu smrti
Mnoge se stvari u životu, barem tako mislimo, događaju slučajno. Ali nema slučajnosti. Sve se događa s razlogom. Možda je ovo moje zanimanje za život poslije života došlo s godinama, nakon 40.-tih. Ne znam, ali ono što znam da je moje traganje za duhovnim sferama konačno započelo u rujnu 2006. godine. Nisam mogla znati da ću već u studenom ostati bez mame, a 13 mjeseci kasnije i bez tate.

Vođena dakle nevidljivom rukom otkrivam duhovnu dimenziju. Tako lakše živim s majčinim i očevim "prelaskom iza nevidljivog zida" gdje su i dalje lijepi i mladi kakve ih, kako vrijeme prolazi, sve više pamtim.

Knjige koje sam, u međuvremenu, pročitala otvorile su mi nove spoznaje. Sve ono o čemu se nikada nije smjelo glasno govoriti, ni čitati u vrijeme moje mladosti, drugi su već napisali i doživjeli. I posljednjih godina naučno i dokazuju.

Oduvijek sam bila zaokupljena  pitanjima o životu i  smrti. I životu poslije smrti. Ono čega se, unazad 40-tak godina, jasno sjećam, to je, da uvijek kada bi se o toj temi razgovaralo, jednostavno  nisam  prihvaćala  da  se  rodimo, proživimo 60, 70 godina,neki i puno manje - i umremo.

I - ništa??!!

Danas međutim znam, kada je riječ o životu poslije smrti, da život postoji u drugoj dimenziji. Smrti nema, umire samo tijelo, a duša, odnosno svijest - je vječna. I sama sam doživjela istinsko ganuće kada sam  potvrdu  o drugom obliku života dobila od mojih pokojnih  roditelja.
Tražeći dakle tu potvrdu, nisam se nimalo bojala  i nisam smatrala da pokojnike ne treba uznemiravati. Nisam nikog uznemiravala svojim mentalnim pitanjem, a roditeljska je ljubav premostila veo između vidljivog i nevidljivog i došla do mene. Da se "mrtvi" trude oko nas živih, spoznala sam čitajući knjige Jamesa van Praagha, Garyja Schwartza, Briana Weissa. Ali i na Radionicama s anđelima, gdje su se pojavljivale duše koje su došle nešto poručiti svojim najmilijima, biti uz njih i pokazati da ih i dalje čuvaju i paze. I tako sam  shvatila da se poruke, ako ih zatražite, bez straha mogu i dobiti. Tako je bilo i u mome slučaju.

Prvo s mamom. Umrla je u studenom 2006. Nakon sprovoda i prvih dana duboke  tuge, odjednom sam željela od nje željela doznati je li sve u redu na toj "drugoj strani". Ali, kako? Obično su i odgovori na takva pitanja vrlo jednostavni! Pitaj, traži znak koji samo ti poznaješ! I tako sam ja, vozeći se u autu, tjedan dana nakon pogreba, zamolila mamu da mi pošalje znak! Nebo je te subote prije podne bilo čudno oblačno. Prekrivali su ga debeli gotovo crni, sivi ali i bijeli oblaci. Mjestimice je bilo i sunca čije su se zlatne zrake  u snopovima probijale prema zemlji. Situacija je bila  neobična. Telepatski sam zamolila mamu da mi na nebu, nekim znakom, pokaže da je sve u redu. Njen je zaštitni znak bio rajf za kosu koji je godinama nosila. Zamolila sam je stoga da mi na nebu, ako je sve u redu, među oblacima pokaže upravo – rajf. I dok smo se vozili prema Sisku, tražila sam znak kao odgovor. Prolazilo je vrijeme ali se ništa nije događalo. Okretala sam se, gledala  lijevo - desno, naprijed, tražila znak, ali -ništa. I kad sam već pomislila da neću dobiti poruku, odjednom,na nebu ispred nas - razmaknuti  crni oblaci,ispod kojih vidim polukrug bijelih. Polukrug koji je na svom trbuhu bio malo deblji a na krajevima tanji, baš kao rajf koji je mama  nosila i s kojim smo je pokopali. Bila je to mamina poruka: poruka  da je dobro, da ne budem tužna jer tamo gdje je otišla bolje joj je nego li joj je bilo na ovom svijetu, gdje je od malena teško živjela. Oblake u obliku rajfa još sam neke vrijeme viđala, a onda je prestalo. Mama mi je i na drugi način  pokazala da je uz mene. Posjetila me u snu u mojoj kućici na selu. U njoj nije stigla biti fizički, jer sam je  kupila 2 mjeseca prije njene smrti. Ali, evo, ipak je došla. Spavala  sam i odjednom fizički osjetila kako ulazi kroz prozor. Ide prema meni, mlada i lijepa kakva je bila kad je imala 30 godina. Nije hodala, nije koračala, samo se primicala. Kako sam spavala  ispružena na krevetu, htjela sam se pridići i povući noge k sebi. Međutim, nisam mogla ništa napraviti. Tijelo me nije slušalo, nije bilo moje, i taj je osjećaj  neko vrijeme trajao. Kad sam se od šoka probudila, mama  je nestala, a ja sam opet vladala svojim tijelom. Iako na prvi pogled malo neobičanto nam je  bio najljepši oproštaj!

S tatom je bilo malo drukčije, ali isto na njegov način. Moj je tata radio u ZET-u i cijeloga  radnog vijeka nosio konduktersku kapu. Kada je otišao u mirovinu kao da mu je nedostajalo pokrivalo za glavu, pa je  počeo nositi sportske kape sa šiltom, a za ozbiljne prigode šešir. Umro je u bolnici,od sepse nakon operacije. Otišao je tiho, kako je i živio, u tuzi za mamom,1 4 mjeseci nakon njezine smrti. Pokopan 5.veljače, na njihov vjenčani dan. Desetak dana kasnije na radionici s anđelima  zamolila sam Zdenku da mi kaže ima li tata kakvu poruku za mene. Zdenki se pojavila osoba sa šeširom koja joj je rekla da je dobro i da je sve u redu. A upravo je šešir tata imao na glavi kada je došao u bolnicu 3.siječnja. Sa šeširom na glavi, i ja sam ga zadnji puta vidjela. Imao ga je kad smo stigli u bolnicu, prije nego li je obukao  pidžamu u kojoj je, do smrti, proveo vrijeme u bolnici.

Nakon ove poruke,i ja sam osobno zamolila tatu da mi i on na nebu pokaže da je s mamom i da je sve u redu. I neka mi njegov znak bude oblak u obliku šešira. Vozila sam sama i na nebu uporno tražila znak. Krenula sam u Varaždinske toplice a poruku sam počela tražiti već od Zagreba. Međutim, nije je bilo cijelim putem. I onda kad sam već pomislila da se tata ne želi javiti, pred Varaždinskim Toplicama na nebu se pojavio oblak koji je imao oblik šešira. Jedan oblak, dulji i tanji pravokutnik, i na njemu manji, kvadrat. Šešir, kod VT, što je moja prijateljica kasnije  i komentirala da je kratica VT, za Varaždinske toplice, i kratica za Volim te, koje mi je tata znakovito poslao. Hvala ti za znakove i poruke,dragi tata!
 
© Ljiljana Saucha, 2012.
  e-mail: info@ljiljanasaucha.com