Vjerujem u reinkarnaciju i to da se rađamo u različitim životima, različitim tijelima i s različitim iskustvima koja su sva zapisana u našoj DNK. Opisat ću i jedan moj događaj koji želim podijeliti s onima koji to žele prihvatiti. Sve je počelo nakon jedne operacije male bradavice na koljenu. Nakon što je ambulantno uklonjena, a konci izvađeni, rana je zacijelila. Međutim,u studenom 2009. ta me noga počela boljeti , onako “iz čista mira”. Nekoliko mjeseci nisam mogla bez bolova ustati, nakon toga nisam mogla nekoliko mjeseci normalno hodati, zatim me boljela dok sam sjedila, naročito u autu pa mi je bio problem kako izaći iz vozila. I onda sam na našim radionicama, početkom lipnja 2010. pitala anđele zašto me noga boli? I dobila poruku kako je to povezano s Amerikom. Nakon potpitanja, slijedilo je objašnjenje kako to ima veze s Divljim zapadom i 1836.godinom. Zdenka Andrijić je tada vidjela “film” u kojem ženi, koja se vozi u kočiji kojoj otpada kotač, pri prevrtanju stradava koljeno. Od krvarenja i loma umire u bolovima i mukama. Na internetu sam pronašla što u američkoj povijesti dogodilo 1836.godine. Za mene je najvažnije da me nakon ove informacije, već kroz tjedan dana noga manje boljela. A nakon mjesec dana, boli je potpuno nestalo. 

Vezano uz ovu temu, napisane su i zanimljive knjige koje govore o regresiji i reinkarnaciji, ali i o dogovoru duša koje dolaze na svijet da pomognu jedna drugoj u duhovnom napretku. 

INICIJACIJA, Elisabeth Haich
REINKARNACIJA, Annie Besant
HRABRE DUŠE, Robert Schwartz
PUTOVANJE DUŠE i SUDBINA DUŠE, Michael Newton

Kada je Zdenka na „Vikendima  zdravlja“ rekla da  će jedna  od radionica biti posvećena prošlim životima,znala sam da moram doći. Na poslu se sve  posložilo, i ja sam   na radionici „S anđelima u prošle živote“ otkrila  svoja dva prošla života. 

Dakako, i sama sam bila  iznenađena tim  putovanjima „u neke druge mene“. Bilo je s lakoćom, uz anđele i- sigurno. Grupa  je bila mala i disala je dobrom energijom. Moja je regresija,uz Zdenkinog anđela Saribeja  bila prva. Nisam  znala što će se i kako događati, pa mi ni um nije bio  na neki način povodljiv.

Legla sam, zatvorila oči i predala se vođenju anđela. No, prije nego li ispričam što sam doživjela, moram ponoviti kako ja, kad zatvorim  oči, ne primam slike  u svom trećem oku. Na radionicama s anđelima ne dobivam  poruke preko slika, nego  anđele,što sam već ranije i napisala,samo čujem. I sad kad je putovanje počelo odjednom sam negdje iza tjemena  dobila sliku mene i mog anđela kako zajedno krećemo na   dugo čekano putovanje. Svega  sam bila svjesna kao što sam i sada dok  ovo pišem. Preda mnom  se   stvorila uska  staza kroz seosko polje s niskom travom i djelomično razrušenim suhozidom. Godina negdje 1700.  U Irskoj. Bila sam djevojka od dvadesetak godina,u haljini od jeftinog materijala, koja je  pokrivala koljena.   U gornjem  dijelu  uska a od struka se širila. Crne boje s nekakvim sitnim bijelim detaljima. Haljina je bila isprana,dugo nošena ali čista. Hodala sam po  krivudavoj stazi i odjednom  ugledala nisku i siromašnu kamenu kućicu. Najsličnije su joj one kućice za stoku u zabitim selima Dalmatinske zagore. Ova, koju sam vidjela bila je s vratima na sredini i sa svake strane po jednim malim  prozorom. Ugledavši  tu kućicu i te prozore, neka me nepoznata sila udarila u pleksus. Bila  je toliko jaka da je u meni izazvala veliko ganuće zbog kojeg sam u jednom trenutku počela jecati.  Nešto duboko u meni,reklo mi je da se vraćam nečemu poznatome. Zatim sam  kroz niska vrata ušla u kuću u  mali hodnik. Kroz njega sam vidjela veliku prostoriju. Na zidu nasuprot  vidjela sam prozor kroz kojeg je ulazila danja svjetlost. Ušavši u  prostoriju i nakon što mi se  vid prilagodio, u kutu, nedaleko prozora, za drvenim stolom sjedila je  starica. Siromašno  odjevena,  čista i s rupcem na glavi. Rečeno mi je da joj se približim. Prišla sam bliže i pogledala joj u umorno ali spokojno lice koje je zračilo dobrotom i nekom unutarnjom snagom. I prepoznala iz ovog mog sadašnjeg života  pokojnu baku,maminu mamu. I  opet sam osjetila neiskazivo ganuće,popraćeno jecajima. Ljubav,mir,razumijevanje i velika blagost zračili su  prema meni od  te starice u kutu.  U  sobi gotovo bez namještaja,s potrošenim starim drvenim podom,vidjela samo nju,a ona je gledala u  mene.  Kada sam se,nakon nekoliko trenutaka okrenula po prostoriji, u suprotnom kutu, stajala je još jedna osoba. Stariji  muškarac,visok i mršav, s rukama prekriženim na prsima,  koji me  cijelo vrijeme  gledao. Bilo je strogosti u njegovu pogledu i držanju. Dok je baka zračila toplinom i brižnošću, muškarac je djelovao  hladno  i strogo. Kada se nakon nekog vremena  približio, prepoznala svog tatu iz ovog života. A i u ovome, tata je  također bio strog, i pomalo izdvojen od mame,mene i sestre. Nakon toga sam po uputama „preskočila nekoliko desetaka godina“ i sebe odjednom i dalje vidjela u toj prostoriji. Samo ovoga puta  nije  bilo bake već sam ja sjedila u kutu i pred sobom imala otvorenu veliku knjigu čije su me čiste stranice opčinile. Ne znam što je u knjizi pisalo ali sam bila zadivljena njenom ljepotom. Moj je tata i dalje stajao pokraj mene, gledao što radim i opet me, na neki način, kontrolirao. Život je prošao,a ja sam  se vidjela nekoliko dana uoči moje smrti  tom životu. Bila sam mršava  starica, koja za stolom sjedi u kutu sobe. Kada me Zdenka upitala kakav imam osjećaj  prema tom životu čije sam posljednje dane živjela,  u glavi sam na engleskom  glasno čula „ Well done!“ Bilo mi je to pomalo neobično, jer  inače ne koristim engleske izraze, i nije mi bilo jasno zašto sam taj svoj život zaokružila   engleskom sintagmom. I to je bilo to….. Izašla sam iz jednog života i odmah pozvana da uz pomoć anđela krenem u drugi. Kako sam cijelo vrijeme bila svjesna svega i istovremeno bila začuđena slikama koje su mi se pojavljivale u glavi  s nestrpljenjem sam očekivala sljedeće putovanje.

U glavi mi se odjednom  pojavila nova slika.  Zatvoren sam  u prostoriji pod zemljom. Sada sam visoki muškarac odjeven u crne hlače i crnu jaknu na kopčanje koja je dopirala do struka. Nisam znao  gdje sam,nisam znao zašto sam tu. Po uputi sam krenuo tražiti izlaz. U  zidu sam odjednom vidio uski prolaz,sličan onima u rudnicima. Krenuo sam dakle tim prolazom i odjednom se našao  u širokoj prostoriji sa zemljanim podom čiji je svod bio poduprt drvenim gredama. U sredini prostorije bio je stol nad kojim je visjela improvizirana svjetiljka .Oko stola bilo je nekoliko debelih,zapuštenih i bradatih muškaraca koji su se žestoko svađali. Kad sam  došao do njih   nisu prekinuli svađu a niti su obratili  posebnu pozornost na mene.  Sljedeća je bila slika mene kako  ja, tj. taj mladi  muškarac u crnoj opravi i s nekim zavežljajem ispod ruke korača strmom kaldrmom i spušta se u grad. A grad je izgledao poput onih starih engleskih gradova smještenih  uz rudnike ugljena. Kuće od cigle,sve iste i prislonjene  jedna na drugu. Na svakom se koraku vidjela prljavština od čađe i ugljena. Ispred jedne kuće sam stao i ušao. U kući je  starija  žena, čistila  i spremala. Ugledavši me,  iskreno mi se razveselila. Zamoljena da pobliže vidim lice osobe koja me dočekala shvatim da je to moja teta,mamina sestra,koja je umrla točno godinu i jedan dan poslije mame. Živjela je na selu i uvijek mi se posebno veselila kada bih je posjetila,a i mama mi je,dok je bila živa, govorila da me teta Cilika   jako voli. Ušla sam dakle u kuću i krenula na prvi kat  gdje me je  čekala mlada i lijepa žena plave kose do ramena ,suptilnih crta lica i pogleda punog topline. Po reakciji moga tijela shvatila sam da mi je ta  sitna i blaga osoba -žena. Gledao sam je sretan što je imam. Prema njoj sam osjećao neizmjernu ljubav i privrženost. A onda sam na podu,ispod stola ugledao i malo stvorenje  okrugle glave  u dobi od  10 mjeseci. Pogled na njega nije u meni budio nikakve reakcije,iako znam da je to dijete bilo naše. Samo mi je ta žena bila važna, njena ljepota koja ne pripada ovom prljavom mjestu i prljavom gradu.  Zračila je mirnoćom i skromnošću. Na pitanje prepoznajem li tko je ta osoba iz moga sadašnjeg života nisam imala  odgovor. Nisam  je prepoznala.

Sljedeća slika koja mi se pojavila bila je kako  sjedim za malim stolom i pognut pažljivo čitam neku knjigu. Opet čiste bijele stranice koje su u potpunoj suprotnosti s prljavštinom oko mene. I to je bilo to. Vrijeme tog života , po nekom osjećaju, bilo je 18.stoljeće.Zadnje dane tog života  živim sam i  umoran   i  shvaćam  da je  moglo biti i više i bolje,ali, tako je ,kako je…. Uz anđele čuvare   putovanje je završeno. Bilo je vrijeme da i drugi krenu u svoje prošle živote. I dok sam slušala   njihova putovanja, cijelo sam vrijeme razmišljala tko bi, iz sadašnjeg života, mogla biti osoba koju sam tada tako   neizmjerno  volio. Prizivala sam sve poznate osobe, sestru,tete,stričeve, prijatelje, nećakinju i nećaka,ali, jednostavno ništa. A onda odjednom  u glavi mi je bljesnula  slika. I onda opet odjednom  udarac u pleksus. Fotografija na kojoj je  moj muž iz vremena kada je imao oko 20-tak  godina. Nisam ga tada poznavala.  Kako je izgledao vidjela sam samo na fotografijama. Shvatila sam da je ta  draga žena -moj muž u ovom životu . Prepoznala sam ga po istom  profilu i crtama lica, ali kako sam ga u ovom životu upoznala kad je bio stariji ,nisam ga odmah vezala  uz tu prozračnu i porculansku žensku osobu. A kada sam to napokon učinila odgovor sam  osjetila u solarnom pleksusu.  Tako se  priča zaokružila. A meni se pojasnile poruke iz moje natalne  karte  te mog i muževog horoskopa.

Ali to nije sve. Kao što sam napisala u uvodu moji su roditelji došli u Zagreb sa sela.  Tu su se upoznali. Skromno su i uzorno živjeli i uspjeli kupiti kućicu. Prvo u Dubravi,a zatim smo se preselili ,također u kućicu na Trešnjevci. Bile su to tipične trešnjevačke kućice. Naša je imala 50 kvadrata,  mali vrt i trešnju u dvorištu. U vrtu se sadila salata,paradajz,rasle su jagode i luk. I jorgovan. Na rubovima gredica  rasle su  ruže i božuri.Ljiljani.Čista idila, ali sve mi je to,70-tih i 80-tih godina išlo na živce i silno sam žalila što i mi,poput  drugih ,ne živimo u stanu.

Kad sam se udala i počela živjeti u stanu,u zgradi,shvatila sam kako je blažen bio život u kućici. Zato smo je  konačno 2006.-te kupili. Malu kućicu na selu i bila sam presretna. Polako smo je počeli preuređivati. Sama sam obojila strop,grede,drvenu galeriju i stube. Radila sam s neopisivom ljubavlju a   jednom se doslovce otrovala bojom. Kada je sve bilo gotovo,paralelno sam s unutarnjim uređenjem mijenjala i drvene škure na prozorima. Svaka 4 mjeseca kupila bih  jedan prozor jer su bili jako skupi. Kad sam uspjela kupiti svih  7 prozora i staviti ih na kućicu,čak su godinu bili  neobojani. Vidjevši da drvo počinje propadati kupila sam boje i krenula u novu avanturu. Prije toga mužu sam rekla da ću prozore obojiti u crveno. U   kričavu crvenu boju. Dočekalo me njegovo  zgražanje i sve što uz to ide. Ali,bila sam uporna i svih 7 prozora je crveno. Zašto sam to napisala i kakve to veze ima s mojim putovanjem u prošli život? Nekoliko dana nakon putovanja u prošle živote na internetu sam željela pronaći slične kućice koje sam vidjela u regresiji u Irskoj. I onda sam  na jednoj od stranica pronašla te male kamene kućice irskog  sela. A tek tada sam se  doslovce „smrzla“ kada sam otkrila da mnoge od njih imaju crvene prozore. Ista onakva crvena boja kojom sam ja obojila prozore na mojoj. I tako je veza  uspostavljena. Sada mi je jasno zašto sam morala prozore obojiti u crveno. Odgovore sam dobila u regresiji. I još mi se nešto zanimljivo dogodilo ovog ljeta. Volim odjeću  crne boje  i  uživam je vidjeti na drugima. Sama sam se odjevena u tu boju osjećala nelagodno pa su mi mnoge stvari nenošene visjele  u ormaru. Imala sam dakle tu čudnu nesklonost prema crnoj boji. Jedno jutro spremajući se  na posao pogledam se u ogledalo i spustim pogleda preko crne tunike i crnih hlača sve do crnih cipela. I doživim onaj čuveni „deja vu“  osjećaj. Shvatim da sam samu sebe već viđala u takvoj kombinaciji, i da sam upravo tako i s tim cipelama bila odjevena u mom prošlom životu u Irskoj.

Ovo što sam napisala mnogima će izazvati   podsmijeh. Nema veze. To sam napisala čista i otvorena srca jer nisam jedina koja je to doživjela. Iz razgovora  s osobama koje mi dolaze na Rekonekciju i Rekonektivno iscjeljivanje mnogi  mi pričaju  slične priče.
O odlasku u bivše živote,o vidovitosti koja ih plaši, ,o pokušaju putovanja izvan tijela. Veselim se što mi je dano upoznati takve ljude iznam da je sve što doživljavaju  istina. Ali se o tome, zbog okoline, boje glasno pričati. No, netko mora. Eto, ja sam  počela…

Pogledajte dio emisije “8.kat” D.Trbović  u kojoj sam svjedočila o odlasku u jedan od prošlih života i poveznicu s ovim koji sada živim.