Ovo je meni možda i najzanimljiviji dio web stranice koji takav tek treba postati. Sve vas koji imate bilo kakva iskustva s izvantjelesnim doživljajima, susretima i razgovorima s anđelima, duhovnim vodičima, izvantjelesnim iskustvima i drugim porukama s “one strane” pozivam da mi ta svoja iskustva napišete. A ja ću ih, uz vaše dopuštenje, i objaviti. E-mail adresa na koju možete pisati: info@ljiljanasaucha.com.

Milijuni ljudi diljem svijeta vide, čuju i osjećaju anđele u svojim životima. Anđeli su bića poslana od Boga kako bi nas štitila u ovozemaljskom životu.U nastavku ove stranice poći ćemo na zanimljiva putovanja u kojima ćete saznati iskustva osoba koje su bile dotaknute ovim božanskim bićima.

Počninjemo s pričom koju je poslala gospođa M. iz Slavonije. Ne znam kako povući paralelu između moga iskustva, uvjerenja i onoga što sam doživjela. Priča je pomalo zbrkana. Napominjem da sam prilično religiozna i dan započinjem tako da se uvijek prekrižim. Istina, ne idem često na misu, više volim u crkvi biti sama s Bogom. Uglavnom, odgojena sam i odrasla u katoličkoj vjeri. Othranili su me ujak i ujna koji nisu imali djece. On mi je bio sve u životu. Nažalost, preminuo je 12.11. prošle godine. Opraštajući se s njim u bolnici šapnula sam mu – čuvaj me! Čini mi se da je moju molbu jako ozbiljno shvatio. Pojasnit ću i zašto.  Često putujem na relaciji Đakovo – Osijek i redovito koristim autocestu kako bih brže stigla.Nekako se uvijek poklopi da kod odmorišta Strossmayerovac u povratku budem oko 15.15 sati. Dakle, krenem iz Osijeka i idem prema izlazu na autocestu. U jednom trenutku na komandnoj ploči počinje blinkati crvena žaruljica. Zaustavim se na osječkoj obilaznici, pogledam u priručnik s uputama i shvatim da je vjerojatno kvar na termostatu,uz upozorenje da dalje ne smijem voziti. Nazovem mehaničara koji mi savjetuje da nikako ne otvaram poklopac motora jer je automobil vjerojatno „prokuhao“. Nazovem HAK da me odvezu do majstora u Đakovu. Potrajalo je neko vrijeme dok šlep služba nije stigla. Podigli su automobil i vozili smo se prema Đakovu, redovnom, državnom cestom, a meni zazvoni mobitel. U. mi javlja da se na autocesti, kod Strossmayerovca dogodila prometna nesreća. Teško je ozlijeđeno dijete koje je u bolnici preminulo. Nesreća se dogodila u 15,15 sati, u vrijeme kada sam obično ja na tom mjestu. No, ovoga puta to nije bio slučaj, jer kao da mi je netko upravo ovim kvarom na autu poručio – ti dalje ne ideš! To je moja priča. Ispričala sam je kasnije jednoj osobi od povjerenja , koja mi je odgovorila da moj posao ovdje na zemlji još nije dovršen i da sam zato izbjegla nesreću. Ovakvi događaji najčešće su neobjašnjivi. Dogode se kada osobi treba pomoć u ovozemaljskom životu, a još nije vrijeme da ga napusti. Tada anđeli interveniraju bez našeg poziva…..Gledajući Vaše gostovanje u emisiji “8.kat “, htjela sam Vam zahvaliti na iskrenosti i hrabrosti, jer dosta ljudi,a i ja sam jedna od njih, nije spremno otvoreno razgovarati o svojim iskustvima. Volim ih zadržati za sebe, ali Vaše me priznanje potaknulo da svoje iskustvo podijelim s drugima, napisala je gospođa M.

Vjerujem u andjele, znam da su tu kraj mene i da nam svakodnevno pomažu. Ne vidim ih, ali osjećam njihovu prisutnost. Više puta, u raznim situacijama, tražila sam njihovu pomoć: bilo da se radi o običnim stvarima poput slobodnog parkirnog mjesta ili zbog neke odluke, kada sam u dilemi. Rezultati su bili nevjerovatno konkretni, što me je uvjerilo da se sve stvari događaju s razlogom i da postoji nešto iznad nas, veće od ovog materijalnog svijeta.

Ispričat ću Vam moje iskustvo koje sam podijelila samo s nekoliko najbližih prijatelja. Duboko sam uvjerena da je ta situacija djelo mog andjela čuvara koji mi je spasio život.

Prije desetak godina kolegica i ja smo išle na jedan poslovni sastanak i ja sam vozila. Parkirala sam ispod nadstrešnice koja je bila ograđena visokim betonskim zidom. Tvrtka je bila na drugoj strani ulice. Dok sam zaključavala automobil kolegica je već prešla preko ceste i čekala me.
Krenula sam i ja. Međutim, od betonskog zida nisam vidjela ni čula da mi se s desne strane približava kamion. U mislima sam već bila pokraj prijateljice na drugoj strani ulice. Dobro se sjećam da sam zakoračila na kolnik, no tada sam osjetila da me je neka snažna sila jednostavno „zamrznula” nisam se mogla pomaknuti,kao da se ispred mene ispriječio nevidljivi zid… to je bio dijelić trenutka ,dijelić sekunde, koji mi je spasio život. Ispred moga lica, udaljen samo nekoliko centimetara, projurio je kamion…
Moja se kolegica, koja je sve to gledala s druge strane ulice, ukočila od straha. Rekla mi da me već vidjela pod kamionom i da joj nije jasno kako me nije udario jer je jasno vidjela da sam zakoračila na cestu.Stajala sam u nevjerici i razmišljala što mi se zapravo dogodilo.Mogla sam, i po svim zakonima fizike, trebala biti mrtva ili ozlijedjena, ali sam čudom – spašena.
I danas sam još uvijek pod dojmom da mi je moj andjeo spasio život. Zbog tog događaja osjećam duboku zahvalnost za svoj život i za andjele, ta prekrasna bića koja su uvijek s nama. Vjerujem da sam zbog toga postala otvorenija prema duhovnosti. Oduvijek sam vjerovala u andjele ,a ovaj poseban događaj za mene je dokaz njihove prisutnosti i djelovanja.

Želite li moju priču podijeliti na vašoj stranici, biti će mi drago, pogotovo ako potakne i druge da iznesu svoja iskustva.

Vidjela sam na Vašim stranicama da ste upoznali Lornu Byrne… ja sam jedna od onih koje nisu uspjele ući u prostoriju na predstavljanje knjige jer nas je vani zaista bilo previše. Ipak, kako andjeli imaju svoje puteve, htjela sam makar doći do knjige s Lorninim potpisom. Slijedeći dan sam nazvala knjižaru i pitala imaju li još koji potpisani primjerak „Stuba prema nebu“. Ljubazna prodavačica potvrdila je da imaju još dvije knjige, i da mi jednu može rezervirati. Kada sam došla u knjižaru rekla mi je da je dobro da sam nazvala i rezervirala knjigu jer je drugi primjerak prodan odmah nakon mog poziva.

Ja bih rekla da su i tu andjeli imali svoje prste. A anđeli su imali i “svoje prste” u priči koju mi je  poslala G. Toliko je simpatična da je donosim bez kraćenja. Već neko vrijeme se družim sa svojim anđelima. Ne znam im imena, no znam da su dvojica. Prije, dok sam bila mlađa, nisam obraćala pažnju na njihovu prisutnost, zapravo nisam uopće znala da postoje, ali sada znam da su tu i osjećam se jako dobro zbog te spoznaje. Zapravo mislim da su i oni zadovoljni zbog toga, jer su dugo bili besposleni. Sada pak gotovo svakodnevno rješavaju moje veće ili manje probleme. Čak su ponekad i duhoviti.
Naime, prije nekog vremena izgubila sam najljepšu naušnicu koju sam ikad imala. Kada sam shvatila da na desnom uhu više nemam naušnice oblio me znoj. Pretražila sam predavaonicu, kasnije put do gradske garaže, parkirno mjesto, unutrašnjost koleginog auta. Ništa. Usrdno sam nekoliko dana molila svoje nebeske prijatelje da mi pokažu put do moje naušnice, da se nekim čudom pojavi tu preda mnom. Ništa, kao da je u zemlju propala.

Nakon tri tjedna kolega me nakon posla, kao obično doveze pred ulaz u moju zgradu. Kad sam izlazila iz auta na kolniku sam ugledala točku zlataste boje i već sam htjela proći pored nje no, vratila sam se korak unazad i podigla tu “zlatnu točku”. Da, bila je to moja naušnica razlijepljena od trotjednog “peglanja” automobilskim kotačima. Iako mi je bilo teško jer sam svoju tugu zbog izgubljene naušnice ponovo proživjela, prasnula sam u kikot, pogledala prema gore i namignula im. Dobra fora.

Moje molbe su urodile plodom, a to što sam bila šlampava u preciziranju svoje želje to je očito moj problem. Drugi put znam kako ću. Od dana kada sam i sama bila dotaknuta anđelima mnogo se toga lijepog dogodilo u mom životu. Ali i u životima ljudi s kojima dolazim u dodir. Sve je više promjena, sve je više onih koji će priznati da su doživjeli neke neobjašnjive događaje. Ne znam  zašto se i kako to događa! Možda se, kao što mnogi govore, počela na ovom našem prelijepom planetu mijenjati energija, jer i Zemlja je živ organizam… Možda je ljudska rasa postala prosvjetljenija za ovakve energije. Uglavnom, sve je više onih koji glasno priznaju uplitanje anđela u svoje živote i zamišljaju ih kao bliske prijatelje. Anđeosko uplitanje u naše živote može se dogodite na razne načine. Evo priče koju mi je poslala g. J.Moj suprug i ja nismo mogli imati djece,no nadali smo se čudu. U to vrijeme umjetna oplodnja s davaocem, u Hrvatskoj nije bila moguća. Te 1989. godine operirala sam kralježnicu i nakon rehabilitacije koja je završila krajem rujna, došla kući u K. Kako sam na oporavku pročitala sav tisak kupila sam jedan tjednik. Ne sjećam se da sam ga ikad ranije kupovala. U njemu sam našla članak o jednom centru za socijalnu skrb u BiH. Sekretar centra, kako se ravnatelj tada zvao, pričao je o tome koliko godišnje imaju poroda i koliko maloljetnica i samohranih majki svoju djecu nakon toga ostavi. “Evo, naprimjer, prije par dana jedna mlada majka nakon što je rodila, pobjegla je iz rodilišta ostavivši dijete. Za njom je raspisana tjeralica, ali ona sigurno neće biti nađena.” završio je sekretar svoju žalopojku. Još je dodao da imaju mnogo problema, a malo sredstava. Kroz mene je tog trenutka nešto prostrujalo, tog trenutka sam znala da je TO MOJE DIJETE. U to sam bila sigurna svakim djelićem svoga bića. Nikada nisam pomišljala da bismo suprug i ja usvojili dijete, jer sam se uvijek pitala zašto sam došla na ovaj svijet ako se neću ostvariti kao majka? I onda najednom spoznaja da imam dijete u tom malom gradiću u Bosni.

Otišla sam mužu u sobu i pokazala mu članak. Kad ga je pročitao upitala sam ga što misli da mi usvojimo to dijete. On me pogledao u nevjerici i rekao: “Ja želim naše dijete, koje ćeš ti roditi. Drugo ne želim. Znaš li uopće tko dobije djecu na posvajanje i koliko to traje? Tko bi nam dao dijete u naš jednosobni stan i uz skromna primanja? Molim te, ne želim o tome pričati.”

I to je bilo to. Iako me u životu bilo lako pokolebati, ovog puta to nije bilo tako. Stoga sam drugi dan nazvala centar kako bih se raspitala o posvajanju. Socijalni radnik grohotom se nasmijao mojoj naivnosti, te rekao da imaju puno potencijalnih posvojitelja. Neka podnesem zahtjev, ali da od toga neće biti ništa. Dodao je da za tisak moraju malo više kukati, da to baš i nije tako kako su prikazali. Na pitanje gdje se nalazi dijete rekao je da je sada u bolnici u Bihaću.
Ni to me nije pokolebalo. Nazvala sam bolnicu i rekla da se želim raspitati o napuštenom djetetu. Spojili su me sa socijalnom radnicom. Razgovor je započeo ovako: “Ja sam J.M. I zovem u vezi napuštene bebe.”
S druge strane čula sam jedan ugodan glas: “Ja sam E.,soc.radnica i osjećam da ste vi majka za našu bebu. Ako želite, možete je posjetiti u nedjelju. Nisam u službi, ali ću doći.”
To je bio cijeli razgovor.Bio je petak i trebala sam o svemu razgovarati s mužem. On je razgovor vješto izbjegao uz obećanje da ćemo o tome razgovarati sutra, tj. u subotu. U subotu naveče razgovor je počeo uobičajenim frazama. Ponovio je kako želi da ja rodim naše dijete. Posvađali smo se. Ljuta i nesretna sjela sam u auto i otišla se voziti. Vratila sam se kasno, legla i pomislila: eto, i to je gotovo. Ništa od mojeg dogovora s g. E.M. Još mi je palo na pamet odakle u Bihaću g.- E.M., osoba talijanskog imena i prezimena. U jednom mi se trenutku činilo da sam sve sanjala.
Ujutro prije sedam sati muž me probudio, poljubio, i rekao: “Moramo požuriti ako do 10.00 mislimo stići u Bihać. Tamo nisam bio nikada”.
Iznenađena, bez riječi sam se spremila najbrže u životu. Tijekom vožnje smo šutjeli. U bolnici nas je dočekala g. E.M., prekrasna mlada djevojka i dežurni liječnik. Počeli su priču kako je porod bio u redu, pa ovo, pa ono…. a ja sam samo htjela vidjeti dijete. Tek sam tada saznala da je dječak.
Sestra je donijela mali zamotuljak i stavila ga ispred nas. Tada sam ugledala najljepše oči, pametne, bistre i nekako odrasle. Gledali smo očarani to malo biće, a ono je gledalo nas. Moj muž mu je pružio mali prst. Maleni je zgrabio prst, čvrsto ga držao, i nije ga htio pustiti. Kad smo odlazili, doktor mu je odvajao prstić po prstić od prsta mog muža. Mislim da se tada stvorila posebno jaka veza između njih dvojice.
Socijalna radnica nam je zatim objasnila da treba proći godina dana da dijete možemo posvojiti. Do tada će maleni biti smješten kod udomitelja koji će se o njemu brinuti za novac. Za godinu dana, rekla je, to dijete neće biti isto i tko zna tko će ga posvojiti, i kako će cijela priča završiti. Ako želite, sredit ću s Centrom da vi postanete besplatni udomitelji i onda imate prioritet kod posvajanja. Ako ste spremni na to, ja ću sve učiniti da dijete što prije bude s vama.
I za dva dana A. je bio u našoj maloj kućici. Bio je divno dijete, bili smo presretni. Niti jednog trenutka nisam osjetila strah da bih ga mogla izgubiti, da se može pojaviti njegova biološka majka. Nakon godinu dana, riješeni su i papiri i maleni je i službeno postao naše dijete. Sva vrata su se pred nama otvarala i prije nego bi pokucali.

Od tada se promjenio moj duhovni život. Ja koja nisam vjerovala, uvjerila sam se da ovo nije bio splet okolnosti, nego da smo imali POMAGAČA. Sada znam da je to moj anđeo čuvar .Još sam se puno puta osvjedočila u njegovu prisutnost.

Ova čudesna priča ovdje ne završava.Gospođa J. napisala je i sljedeće:
Kad je naš sin imao 12 godina, 2001. moj  suprug D. je preminuo. Naš sin T. to je jako teško proživljavao jer je znao istinu o svom posvojenju  pa je odlazak mog muža doživio kao novo napuštanje. Ali borili smo se i još se borimo i stalno osjećam prisustvo sada mogu reći anđel . Navesti ću Vam još neka iskustva.
Kad smo jednom prilikom  T. i ja došli na D.-ov  grob, po nadgrobnom spomeniku  su skakutale tri ptičice, vrapci. Dvije veće ptice  i jedna mala. Nisu pobjegle kako to vrapci obično čine…. Mi smo stajali ispred  groba, a ptice su se nastavile igrati kao da nas nema. Ta igra je bila čudnovata, nikada prije nisam vidjela ptičju obitelj na okupu i u igri. Dugo smo stajali a onda je T. rekao: ”Kao tata, ti i ja.”
Naš prvi Badnjak bez tate bio je jako tužan.Trudila sam se ne pokazivati tugu, ali ona je bila svuda oko nas. U T.-ovoj  sobi ispred prozora okitili smo bor. Upalila sam lampice, ugasila  svjetlo i na prozorskoj dasci vidjela goluba koji gleda u sobu. Bila je kasna večer, a golub nas je gledao u oči i nije se nimalo bojao. Ne mogu reći da sam nekad prije gledala pticu u oči, ali ove oči mi nisu dale da skrenem pogled. Te oči su govorile tisuću riječi. Te oči su bile sama ljubav. Tada sam otpustila tugu i osjetila radost Badnje večeri zajedno sa svojim sinom.
Moj T. je imao puno pubertetskih problema i jedan od hirova bio je da nabavimo psa. Jedan dan je želio pitbula, drugi dan labradora, i tako redom. Ja sam naravno sve obećavala. Jednog dana bio je kod prijateljice i čistili su snijeg. U dvorištu, u nekoj hrpi starih dasaka čuo je cviljenje. Bilo je to štene, belgijski ovčar, malino. Donio ga je doma i odlučno rekao: ovo je moj pas i nemoj ni pokušati tražiti da ga vratim. On nema nikoga osim mene. Naravno da se nisam usprotivila. Pas je bio prestrašen, gladan. Ta mala kujica promijenila nam je život. Opet smo se zbližili u brizi oko nje. Moj T. u njoj ne gleda psa. On kaže da ona nema pseće nego ljudske oči. Ne vjeruje da ju je slučajno našao, jer zna da ni mi njega nismo našli slučajno .Ljubav koju nam je dala oplemenila nas je i postali smo bolji ,i nekako  više obitelj. Ona kao da nam drži ognjište jer je uvijek tu i čeka nas. Znam da svi vlasnici pasa kažu za svog psa da je jako pametan i samo što ne govori. Naša Dona doslovno nama čita misli. Ja samo pomislim da idemo u šetnju, ona se diže i dolazi do mene mašući repom i vrteći se u krug. Pomislim da joj trebam staviti hrane, ona već maše repom i ide na posudu. Pomislim da idem spavati, a ona se već diže i kreće prema sobi. Sretni smo što je imamo i uvjereni smo da nije samo pas.
Imam još  nekoliko neobičnih doživljaja u kojima sam osjetila da me netko čuva. Vozač sam, i na semaforu  uvijek spremna da na zeleno svjetlo  brzo krenem. Jednom prilikom na  raskršću sam bila prva, ali na zeleno jednostavno nisam krenula. Naravno da  sam odmah čula trubljenje vozača iza sebe. Ali i vidjela kako  kroz crveno  svjetlo na semaforu velikom brzinom dolazi bager. U kabini se mladi  vozac uhvatio za glavu…. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da sam krenula  kao obično. Vjerovatno Vam sada ne bih pisala. Tada sam rekla na glas: hvala ti tko jesi da jesi, jer sam uvjerena da mi je netko skinuo nogu s gasa.

Još samo ovo. Jedno moje tuširanje u kadi zamalo je završilo kobno. Poskliznula sam se i već sam se vidjela na podu, ali tada kao da me je nešto uspravilo i ja sam ostala na nogama. Puno puta sam tu situaciju vraćala u mislima i ne mogu naći drugi odgovor nego da mi je netko pomogao. Hvala mu!

Htjela bih se, uz ove prelijepe priče samo osvrnuti na ptice koje je g.J. vidjela na groblju i na prozoru svoje kuće u Badnju večer . Ptice su anđeoski vjesnici. Kada vam se približe, na balkonu, u parku, na prozoru…. i bez straha vas promatraju i svrkuću, to vas pozdravljaju anđeli. Zahvalite im na njihovu pjevu i ulasku u vaš život.

Već sam napisala da mnogi ljudi vide anđele. Drugi ih čuju ili osjećaju njihovo prisustvo kroz ganuće. Rijetko, vrlo rijetko anđeli dopuštaju da njihova prisutnost bude zabilježena na fotografijama. A tada su to čudesni orbovi, male loptice. O toj pojavi napisane su mnoge knjige. Među njima jedna od najzanimljivijih je ona Diane Cooper ”Enlightenment Through Orbs”.
Do sada sam tek nekoliko puta uspjela snimiti fotografiju s orbovima. Dogodilo se to na moru uz dramatičan zalazak sunca. Sve ove male kuglice na fotografiji anđeli su koji su bili oko mene dok sam bila zadivljena zalaskom sunca.